27. travnja 2017.

qRADIONICE: Radionica primitivnog tiska u Kockinoj garaži

Nakon par mjeseci mukotrpnog rada Joke i Nikoline u jednoj od niša Kockine garaže osposobljen je prostor za tiskaru. Nakon otvaranja tiskare prva od radionica biti će radionica primitivnog tiska pod vodstvom Svena Šorića i Hrvoja Spudića iz platforme This Town Needs Posters koja će se održati 4. i 5. svibnja s početkom u 17 sati. Radionica donosi osnovna znanja primitivnih, manualnih tehnika tiska. Polaznici radionice naučit će osnove miješanja boja, pripreme tiskarskih klišeja, rada s različitim vrstama papira i prešama.



Prijave i ostale info na e-mail: queerANarchive@gmail.com

Radionica primitivnog tiska odvija se u sklopu festivala Platformat a dio je godišnjeg programa qRADIONICE koji kolektiv queerANarchive provodi uz financijsku podršku Ministarstva kluture Republike Hrvatske.

23. ožujka 2017.

PISALI SU O NAMA: Duška Čolović za CroL

Prenosimo osvrt Duške Čolović na splitski postav izložbe (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti za portal CroL.

Onda je Bandić rasvijetlio Bundek i više nema ničega – tako se rješavate pedera, samo rasvijetlite prostor



"Osamdesetih je svuda po centru bilo mjesta za nas – željeznički kolodvor, Krešimirov trg, Klub likovnih umjetnika, Bacchus, Klub književnih radnika, Klub filmskih radnika na Britancu, glumački bife u HNK... To su mjesta na kojima si mogao biti što hoćeš. Nitko te ništa nije pitao, a onda je rat sve to rasturio", svjedočanstvo je jednog Zagrepčanina uvršteno u izložbu "(Ne) vidljivi tragovi jedne povijesti".
Izložba je rezultat umjetničkog istraživanja koje je splitski kolektiv queerANarchive proveo tijekom 2016. godine želeći zabilježiti povijest gej identiteta u nas i tako ispraviti propust službenih arhiva, a otvorena je u ponedjeljak u Galeriji Praktika splitskog Doma mladih te se može pogledati do 24. ožujka od 18 do 21 sat.
Kustos izložbe Tonči Kranjčević Batalić, kaže da je cilj ovog istraživanja bio stvoriti alternativni arhiv kao alat za rehabilitiranje neispričanih priča marginalizirane skupine muškaraca, dati sliku usmenoj povijesti. Ciklusi fotografija i videozapisa nastali su na temelju razgovora sa starijom gej populacijom u Splitu i Zagrebu koje je vodila novinarka Barbara Matejčić.

"Osamdesetih je svuda bilo mjesta za nas"

Fokus tog istraživanja bile su teme vezane uz javne prostore kao mjesta okupljanja i formiranja zajednice, uz kanale komuniciranja te kodove prepoznavanja.
"Osamdesetih je svuda po centru bilo mjesta za nas – željeznički kolodvor, Krešimirov trg, Klub likovnih umjetnika, Bacchus, Klub književnih radnika, Klub filmskih radnika na Britancu, glumački bife u HNK... To su mjesta na kojima si mogao biti što hoćeš. Nitko te ništa nije pitao, a onda je rat sve to rasturio", svjedoči jedan od Barbarinih sugovornika, Zagrepčanin N.I. (rođen 1959. godine).
"Na Bundek smo išli na štajgu, tamo je bilo veliko okupljalište... Onda je Bandić rasvijetlio Bundek i više nema ničega. Tako se rješavate pedera – samo rasvijetlite prostor", ispričao je Z.J. (1959.).
Splićani se sjećaju stijena lukobrana pod Katalinića brigom, stijena na zapadu uvale Kašuni, Duilova, javnog nužnika na Pisturi, đira od autobusnog kolodvora do mosta preko pruge, Đardina...
"U Đardinu bi se sjelo na prugu, netko bi došao, popričalo bi se i ako bi sve bilo u redu jedan bi krenuo na Bedeme, a drugi za njim. Uvijek je bio problem da te susjedi ne vide, tako da sam ja išao samo na Bedem iza Galerije umjetnina, tamo je bilo skriveno...", riječi su Splićanina N.L. (1963.).
"U javnom WC-u na Pisturi bi rano popodne i posli 16 sati bilo prometa. Ujutro se išlo u WC na željezničkoj stanici, onaj prvi, fino je zaklonjen i moga si unaprijed vidit ako neko dolazi, sjeća se pak A.D. (1952.).

Marame i naušnice kao znaci prepoznavanja

Ivana Čuljak istraživala je na koji način su se u nas manifestirali znakovi komunikacije unutar gej zajednice. Tako se jedan sugovornik prisjeća da se unutar skupine muškaraca s kojima je on provodio vrijeme pojavila marama koja je označavala pripadnost "nekoj svojoj grupi, izmišljenoj".
Maramu koja se inače vezivala oko vrata, ti su muškarci vezivali za pojas traperica. Međutim, drugi sugovornici nisu znali za maramu kao opći kôd prepoznavanja unutar gej kulture nego kao pomodni detalj šire muške populacije.
Drugi mit kojim se bavila Čuljak odnosi se na mit o naušnici na desnom uhu. Tako je jedan Splićanin rekao da je osamdesetih čuo priču kako gejevi nose naušnicu na desnom uhu, a pomorci na lijevom, ali da nikad nije doznao je li ta priča istinita.
Umjesto zaključka, Čuljak citira jednog sugovornika: "Odjevni kodovi u gej zajednicama predstavljaju kodirani razrađeni sustav koji računa na tajnovitost ali i priziva upućenost naših pogleda na jedan skoro proskribirani govor, što nije samo kulturalna obveza već afirmacija vrijednosti i priznavanje prava na takav vlastiti govor".
Sastavni dio izložbe su i mali oglasi koje su gejevi u potrazi za ljubavlju i seksom objavljivali u Reviji za kulturu i umjetnost ljubavi Erotika, o čemu smo već pisale. Od oglasa su nastali džepni kalendari.
"Ovaj se pothvat kritički odnosi prema dominantnim arhivima koji su ovu povijest isključili, ali i prema kolektivnoj memoriji koja nije našla mjesta za nju", zaključuje Kranjčević Batalić.

22. ožujka 2017.

Kultura gej kodova - putevi identifikacij

U Galeriji Praktika postavljena je izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti koja je rezultat umjetničkog istraživanja koje je kolektiv provodio kroz 2016. godinu. Jedan segment istraživanja bio je i mit o naušnici. Donosimo tekst Ivane Čuljak koji dekonstruira mit te fotografije Petre Mrše koje vizualiziraju istraživanje, s postava izložbe u zagrebačkom izložbenom prostru BAZA.




Unutar modnog sistema različite identitetske skupine razvile su vlastite komunikacijske prakse vidljive u obliku izgrađenog sustava međusobno povezanih odjevnih i tjelesnih znakova koji zajedno čine neverbalni pojmovnik. Pripadnici gej zajednice razvili su specifične znakove koji su nosioci poruke bilo kao označitelji u prostoru tijela (tetovaža, pirsing, skarifikacija…) bilo unutar odjevnih praksi kao promjenljivi ali etablirani nosioci poruka (džepna maramica / bandana u različitim bojama, kožne narukvice, remenje, kape i slično…). Iako su ovo identifikacijski znakovi unutar malih zajednica one se uspostavljaju kao trajni, premda tajni, jezik znakova koji ostavljaju tragove specifičnih praksi u urbanoj sredini i pomodnjavanju društva. Uloga tih znakova bila je zadržati dimenziju nevidljivog (skrivenog) unutar heteroseksualne matrice javne sfere, ali istovremeno napraviti vidljivim privatni identitet onima zainteresiranima koji to znaju prepoznati. Iako šire prihvaćeni, često ti vizualni znakovi funkcioniraju u lokalnoj sredini na autonoman način. Tako se u britanskoj gej kulturi, primjerice, pojavljuju antilopne cipele kao jasno uspostavljeni znak, a što navodi autorica Shaun Cole u tekstu Invisible man? (Cole, 2000).


Analizirajući fotografije skupine gej muškaraca iz San Franciska, autor knjige Gay Semiotics Hal Fischer sistematizirao je gej semiotiku pokazujući da mnogi odjevni kodovi (uglavnom modni detalji) razotkrivaju složen komunikacijski sustav izgrađen unutar načina odijevanja (Fischer, 2015.). U njegovom prikazu ne radi se samo o pojedinim odjevnim predmetima, već je važan način kako se odjeća i modni dodaci koriste te koji dio odjeće/tijela postaje mjesto gdje se smješta poruka: ovisno o tome koju stranu tijela označuje kao mjesto poruke (lijevo ili desno) takav će biti i sadržaj poruke koja će govoriti o identitetskoj i seksualnoj preferenciji kao naglašena aktivna ili pasivna očekivana uloga. U svojoj semiotičkoj analizi Fischer izdvaja tri temeljna označitelja gej identiteta, a koji se pojavljuju u 1970-im godinama u gej zajednici: džepna maramica / bandana, ključevi, naušnica / piercing. U odnosu na naušnicu i ključeve džepna maramica / bandana predstavlja razrađeni komunikacijski sustav s obzirom na razrađeni raster boja - značenja. Prema Fischeru ona se pojavljuje unutar leather subkulture iz praktičnih razloga jer kao uspostavljeni komunikacijski znak šalje jasnu seksualnu preferenciju kao poruku (Fischer, 2015). Upotreba ključeva i naušnica kao znakova nije dio precizno razrađenog sustava pa mogu biti nositelji nejasne poruke čime iskazuju ambivalentnosti. Podjela mjesta na tijelu (lijevu ili desnu stranu) vrijedila je i u slučaju naušnice označavajući aktivnu ili pasivnu preferenciju. Autor objašnjava da se naušnica pojavila kao dio temeljne gej semiotike, ali zbog heteroseksualnih shvaćanja u mnogim slučajevima bila je konfuzni znak seksualne preferencije.    
Na tragu spomenutih primjera zanimalo nas je na koji način su se na lokalnoj razini u novijoj povijesti manifestirali znakovi komunikacije unutar gej zajednice. U dosadašnjem istraživanju uglavnom smo na to pitanje dobili različite odgovore koji ukazuju da nije prakticirana i bila vidljiva razrađena semiotika na tragu Fischerove analize. Ipak, jedan od sugovornika prisjeća se kako se unutar skupine muškaraca s kojima je on provodio vrijeme pojavila marama u 1980-ih godinama u Splitu. Opisujući maramu sugovornik ističe da se radilo o maloj marami koja se inače veže uz vrat, no oni bi ju vezivali na lijevoj strani traperica - ''za kajiš lijevo''. Značenje koje proizlazi iz konvencije o označavanju tijela u gej kulturi (na lijevu i desnu stranu tj. aktivnu ili pasivnu) u ovom slučaju nisu bile poznate ovoj skupini muškaraca. Zapravo nošenje te marame označavalo je pripadnost "(…) nekoj svojoj grupi, izmišljenoj (…)". Za njegovo društvo ona je predstavljala znak istomišljenosti uz toleranciju prema gej sceni. Drugi pak sugovornici nisu prepoznavali istu maramu kao opći kod prepoznavanja unutar gej kulture već su ju vidjeli kao pomodni detalj koji je prihvatio dio muškaraca šire populacije.


Osim pitanja marame pokušali smo rasvijetliti urbani mit o naušnici na desnome uhu koja se povezuje s gej identitetom, ne samo lokalno već i šire na Zapadu. Iako se naušnica pojavljuje unutar gej kulture prema Fischeru već u 1970-ima, ova pojava bilježi se i ranije. Premda je teško provjeriti, usmena predaja prenosi da su krajem 1960-ih pa sve do početka 1980-ih gej muškarci koristili naušnicu na desnome uhu komunicirajući time vlastitu prirodu. Ta praksa na Zapadu se napušta u 1980-ima kada se piercing popularizira istovremeno kod gej i strejt muškaraca. Kao dio muške mode i odijevanja naušnica se pojavljuje i u ranijim povijesnim razdobljima. U doba renesanse naušnica se povezivala s "boemskim" životnim stilom. Portret Williama Shakespeare s naušnicom u lijevom uhu jedan je od popularnijih primjera iz toga razdoblja. Na lokalnom području, primjerice, u Zbirci slikarstva Muzeja za umjetnost i obrt nalazi se portret muškarca Ivana Coppeta s naušnicom na desnom uhu. Slika potječe iz 1857. godine a nastala je u Zagrebu u doba bidermajera. U Dalmaciji, u Splitu i okolici u razdoblju od sredine 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća muškarci su ponekad na lijevom uhu nosili zlatnu naušnicu (vereta), a kasnije pod utjecajem Istoka i tzv. "moretinu".  Na području Rijeke naušnicu morčić nosili su sinovi jedinci, zatim pomorci na desnom uhu te ribari kao hamajliju. S druge strane naušnica se često nosila i zbog praktičnih razloga. Postoji podatak da su pomorci nosili zlatnu naušnicu kako bi se njom isplatili troškovi eventualnog pokopa. U 1980-ima naušnica je bila dio modnog trenda posebice unutar urbanih subkultura, primjerice: rock, pop i hip-hop kultura, a zadržala se tijekom 1990-ih. Na samom početku Domovinskog rata možemo primijetiti popularizaciju korištenja naušnice na jednom uhu i to kod pripadnika hrvatske vojske (uz crnu vrpcu na čelu, rokerske ili pankerske frizure, traperice, tenisice, Ray Ban naočale, križić na lančiću i majice s otisnutim krilaticama na engleskom jeziku), a njima je bila jedna od ikonografskih oznaka (Senjković, 2001:44). Jedan se vojnik prisjeća da je kompletna jedinica u Šibeniku probušila uši, od 50 do 18 godina, kod zlatara koji im je to učinio besplatno (Senjković, 2001:53-54).


   U razgovoru smo nastojali mapirati pojavu i odnos prema naušnici kod nas kao jednom snažnom i intrigantnom komunikacijskom kodu. Na primjer, jedan od sugovornika, kada je govorio o razdoblju 1980-ih, prisjeća se kako je čuo za priču da na desnom uhu naušnicu nose gejevi, a na lijevoj pomorci. Nepouzdan u takvu priču ističe da je  "(…) bila priča, ne znam da li je ona istinita, to nisam nikad dozna da li je istinita." S druge strane, drugi sugovornik se prisjeća kako se mit o gej naušnici ponovno javio sredinom 1990-tih godina. Internetski forumi potvrđuju postojanje ovog urbanog mita, o kojem nalazimo i dovoljan broj rasprava. Pojedini komentatori prepoznaju da je mit o naušnici bio "djelotvoran" 1980-tih godina u zapadnim zemljama te da se vjerovalo u njegov sadržaj. Pojedini komentatori tako kažu kako bi tek naknadno saznali, kroz zadirkivanja, da postoji uvriježeno mišljene o naušnici na desnom uhu kao gej oznaci, dok poneki tome ne pridaju takvu važnost.
U daljnjem istraživanju valja razmotriti kako se konstruira mit, kako se ovaj mit artikulira na intersubjektivnoj razini te kako je on utjecao na uspostavljanje lokacije naušnice (lijevo ili desno uho) kod gej ili strejt osoba. U tekstu Mit danas Roland Barthes objašnjava kako je mit način označavanja i poruka sama ( Barthes, 2010). Sadržaj mita je ono što se konzumira, ali kao vrijednost a ne kao istinitost. Istovremeno on ima naredbodavnu i prozivačku narav. Mit kao način označavanja i poruka na primjeru naušnice može se čitati kao povijesni pokušaj društvenog etiketiranja. Njegova namjera može se tumačiti kao izobličenje stvarnosti u kojoj se ističe i proziva upravo gej identitet s jedne strane, ali i kao težnja da vizualno uspostavi moguće načine coming out-a s druge strane. Možemo li ga shvatiti kao povijesnu metaforu za racionalizirani društveni strah od uništenja i poništenja postojeće društvene strukture ili kao oblik norme društvene isključivost? Umjesto zaključka možemo prenijeti stav jednog od sugovornika: "Odjevni kodovi u gej zajednicama predstavljaju kodirani razrađeni sustav koji računa na tajnovitost ali i priziva upućenost naših pogleda na jedan skoro proskribirani govor, a što nije samo kulturalna obaveza već afirmacija vrijednosti i priznavanje prava na takav vlastiti govor."



Popis literature:


Cole, Shaun. (2000). Don We Now Our Gay Apparel: Gay Man’s dress in the twentieth Century (Oxford: Berg), 59-69.
Fischer, Hal. (2015). Gay Semiotics. Cherry and Martin Los Angeles.
Senjković, Renata. (2009) Propaganda, mediji, heroji, mitovi i ratnici. Polemos 4 (2001) 2: 33-79
Barthes, Roland. (2010) Mit danas u Mitologije. Naklada Pelago, Zagreb

20. ožujka 2017.

(ne)vidljivi u Galeriji Praktika



U Galeriji Praktika u Domu mladih postavljena je izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti. Izložba se otvara u ponedjeljak 20. ožujka u 20 sati te se može razgledati radnim danom od 18 do 21 sat sve do 24. veljče. Donosimo fotografije postava.













Vizualno istraživanje (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti provodio je kolektiv queerANarchive na području Splita i Zagreba kroz 2016. godinu, a njegovoj realizaciji doprinijeli su Ivana Čuljak, Marko Gutić Mižimakov, Ivan Jamić,Tonči Kranjčević Batalić, Nikola Križanac, Barbara Matejčić, Tanja Minarik i Petra Mrša. 
Projekt je realiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture RH, Grada Splita i Grada Zagreba. Zahvale idu Koaliciji udruga mladih, Kino klubu Split i Multimedijalom kulturnom centru Split. 

7. ožujka 2017.

(ne)mogućnosti slike kao dokumenta

U iščekivanju otvaranja splitskog izdanja izložbe (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti donosimo uvodni tekst Tonča Kranjčevića Batalića iz istoimene publikacije koja prati izložbu. 




Moguće je da se svaki arhiv temelji na katastrofi (ili prijetnji istom), zalažući se protiv propasti koju ne može zaustaviti.
Hal Foster, An Archival Impulse, 2004.


Polazeći od prethodnog umjetničkog istraživanja kolektiva Međuprostori [pederluka] koje se bavilo praksama svakodnevnice muškaraca koji danas traže seks s drugim muškarcima unutar urbanog tkiva grada, umjetničko istraživanje (ne)mogućnosti slike kao dokumenta, koje je kolektiv provodio u 2016. godini, vremenski odlazi korak u nazad, zalazi u područje memorije, memorije onih muškaraca koji su u ne tako davnoj prošlosti, ali u drugačijim društvenim okolnostima i na drugim mjestima, svoju identitetsku samorealizaciju ostvarivali u intimnom i romantičnom društvu s drugim muškarcima. Potreba za bilježenjem njihovog sjećanja, za stvaranjem alternativnog arhiva, proizašla je iz jednog neodređenog osjećaja gubitka, gubitka koji je kroz ovo istraživanje prepoznat kao propust  kulturne memorije da integrira memoriju drugog i drugačijeg. Potrebu dodatno potencira društvena promjena koju danas prolazi gej zajednica pod okriljem LGBT normalizacije, normalizacije koja često partikularnosti zajednice podređuje normama društva.
Suvremena memorija je prvenstveno arhivska (Nora, 1984.) - ustvrdio je Pierre Nora u gotovo enciklopedijskoj publikaciji Les Lieux de Mémoire, koju je uređivao razotkrivajući memoriju kao društveni konstrukt koji ne postoji spontano već posredstvom arhiva, godišnjica, proslava, eulogija i dokumenata koje stvaramo da bi znali kome i čemu dugujemo ovo što danas jesmo. Nora nadodaje da nije ugroženo ono što ta mjesta memorije štite - ne bi bilo niti potrebe za njima. I dok su u Norinoj analizi mjesta memorije u funkciji reprodukcije francuskog nacionalnog identiteta, umjetničko istraživanje kolektiva queerANarchive kritički se odnosi prema dominantnim memorijama i arhivima tako što se okreće bilježenju alternativne povijesti i afirmaciji jednog manjinskog identiteta. Ali ugroženost tog sjećanja ne manifestira se samo u odnosu manjinskog i dominantnog, već i u velikoj društvenoj promjeni koju gej zajednica, objedinjena u identitetsku cjelinu pod kraticom LGBT, danas prolazi.
Prije nego se osvrnemo na tu promjenu vratit ćemo se na problematiku arhiva, koju i drugi autori stavljaju u vezu s destruktivnim silama. U tekstu An Archival Impulse Hal Foster govori o sveprisutnosti poriva za arhiviranjem u suvremenoj umjetnosti, poriva koji proizlazi iz onoga što je Jacques Derrida nazvao bolešću arhiva u knjizi istoimenog naslova Mal d’archive. Derrida fascinaciju arhiviranjem stavlja u odnos s uspostavljanjem političke moći koja se ostvaruje kontrolom arhiva, kontrolom koja stvarajući mehanizme političke memorije uzrokuje krizu mehanizama društvene memorije. Nadalje, Derrida objašnjava kako arhiv nastaje na mjestu izvornog i strukturnog sloma memorije (Derrida, 1996.) te ga dovodi u vezu s Freudovim pojmom nagona za smrću, pojmom uz koji sam Freud veže logiku repeticije, reprodukcije i reinterpretacije. Iz toga možemo iščitati dvoznačnost bolesti arhiva koja s jedne strane uzrokuje traumu u kolektivnoj memoriji političkim isključivanjem nepodobnog, a s druge strane označava destruktivnu moć samog arhiva koji egzistira samo kao repeticija u vanjskom mjestu deponiranja, što memoriju koju želi sačuvati izmješta iz sfere stvarnog, životnog. Pozivajući se na osnovno demokratsko pravo sudjelovanja u političkom odlučivanju, umjetnici - građani tako stvaraju alternativne arhive kao alate za rehabilitiranje neispričanih priča, ispravljanje povijesti ili drugačije promišljanje života. Koristeći tehnike repeticije, reprodukcije i/ili reinterpretacije, svjesno ili ne, ukazuju na destruktivnu moć koja leži unutar arhiva te koja dovodi u pitanje samu mogućnost konstitucije individualne ili kolektivne memorije. Tako i ovo umjetničko istraživanje kolektiva queerANarchive s jedne strane izgradnjom arhiva gradi alternativni povijesni narativ marginalizirane skupine muškaraca, ispravljajući povijesnu nepravdu, ali s druge strane svjesno je i neminovne kulturne promjene koju gej zajednica prolazi te neminovnog gubitka autentičnog sjećanja koje arhivi ne mogu zabilježiti.
Mnemonički želja aktivira se pogotovo u onim trenucima ekstremnih pritisaka u kojima se tradicionalne materijalne veze između subjekata, između subjekata i objekata, te između objekata i njihovog predočavanja nalaze na rubu izmještanja, ako ne i izravno nestanka (Buchloh, 1993.). - piše Benjamin H. D. Buchloh analizirajući Atlas Gerharda Richtera  u kojem se autor bavi traumom Drugog svjetskog rata i medijskom kulturom koja je ignorira u postratnoj Njemačkoj. Tražeći moguće uzore Richteru, Buchloh navodi još neke kulturne poduhvate koji su ranije postavili modele bilježenja povijesne memorije, među kojima je i Atlas Mnemosyne Abyja Warburga i to kao primjer pokušaja uspostavljanja cjelovite kolektivne memorije zapadne civilizacije pred njen raspad uzrokovan pojavom njemačkog fašizma. Ovi primjeri su postavili pitanje koja je to velika kulturna promjena čiji pritisak je aktivirao potrebu za bilježenjem memorije starijih generacija gej zajednice u lokalnom kontekstu. Odgovor, kao i vremenski okvir koje istraživanje obuhvaća, pronađen je u malobrojnim istraživanjima kao što su projekt sakupljanja usmene povijesti pokrenut od Queer Zagreb-a, čiji su rezultati objavljeni u knjizi Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj, te istraživanje Franka Dote na temu homoseksualnosti u jugoslavenskom krivičnom pravu. U manje od pola stoljeća prijeđen je put od dekriminalizacije homoseksualnosti, koja se u Hrvatskoj događa 1977. godine kao posljedica ustavnih promjena iz 1974. godine, do suvremenog aktivizma, otvorene borbe za osnovna ljudska prava i javnog djelovanja koje u dvijetisućitim godinama rezultira nizom prajdova u Hrvatskoj i pravnom normalizacijom homoseksualnih odnosa. Upravo u tom prijelazu veze, koje spominje Buchlon u uvodnom citatu ovog paragrafa, zatim odnosi unutar zajednice te odnosi prema društvu - doživljavaju drastične promjene. Ako se još uzmu u obzir ratne devedesete godine koje u odnosu na liberalizaciju jugoslavenskog društva nakon 1974. godine donose korak unazad i označavaju početak novog vala netrpeljivosti prema seksualnim manjinama, kao i manjinama uopće, dobivamo vremenski okvir unutar kojeg je gej zajednica imala priliku formirati rijetke i tek prividno sigurne niše identitetske realizacije neopterećene zakonskim okvirima.
Upravo te niše i prakse svakodnevnice koje su se u njima odvijale a koje danas nestaju pred nekim novim modelima egzistencije, određenim novim zakonskim okvirima, novim komunikacijskim kanalima i nešto drugačijom društvenom klimom, predmet su ovog istraživanja. Bilježenje usmene povijesti pak nije bio cilj ovog umjetničkog istraživanja, ona je uostalom već zapisana. Kroz razgovore s osobama koje danas imaju živo sjećanje na gej život nekada, bilo da su bili njegovi aktivni sudionici, bilo da su bili samo tihi promatrači, razgovore koji se uvijek temelje na osobnoj perspektivi sudionika, razotkriva se kako bogatstvo praksi tako i problemi njihova bilježenja. Princip diskrecije koji je budno kontrolirao svakodnevnicu gej osoba i danas njihove osobne arhive u velikom broju slučaja čini nedostupnima, a kod nekih se manifestira i snažnom autocenzurom vlastita sjećanja. Ipak, kroz razgovore se razotkrio velik broj tema vrijednih bilježenja, a među njima su samo neke odabrane za reinterpretaciju kroz ovaj projekt. Riječ je onima koje su vezane uz javne prostore kao mjesta okupljanja i formiranja zajednice, kanale komunikacije te kodove prepoznavanja.
Ako se vratimo na pitanje medija kojima bilježimo realnosti, o nedostatcima teksta žalio se već James Agee radeći s Walker Evansom na reportaži o američkim farmerima za vrijeme Velike depresije. On je ustvrdio kako suočen s materijalnošću realnosti - tekst ne može drugo do iznevjeriti. Premda on fotografiju drži bližom realnosti, ni ona nije u mogućnosti dati preciznu analizu ili komentar. Upravo u tom odnosu medija i realnosti Erika Balsom i Hila Peleg definiraju kontradikcije suvremenih dokumentarističkih praksi - bez obzira na medij, one ostaju vezane uz realnost a ipak uvijek moraju, riječima Filipa Rosena, transformirati 'referentno polje, koje nedvojbeno pripada prošlosti, u značenje’, te time prelaze iz dokumenta u dokumentaristiku, noseći teret i odgovornost koje to povlači za sobom (Balsom, Hila, 2016.). Promišljajući procese dokumentiranja i arhiviranja memorije, ovo vizualno istraživanje, kojem je usmena povijest samo polazna točka, propituje (ne)mogućnosti stvaranja vizualnih dokumenata kao nosioca memorije, a u tome se oslanja na ranije spomenute tehnike arhiva koje Derrida, pozivajući se na Freuda, definira kao repeticiju, reprodukciju i/ili reinterpretaciju. Slično funkcionira i sama memorija, objašnjava Paul Ricoeur koji pozivajući se na postavke Henrija Bergsona tvrdi - memorija se vraća u formi slike (Ricoeur, 2004.), transformirajući čistu memoriju u memoriju sliku kroz vizualizacijsku funkciju imaginacije, što otvara i pitanje zamke imaginarnog, tj. autentičnosti takve slike nastale u tom procesu pa na kraju i pouzdanosti same memorije. Ipak, Ricoeur memoriji vraća ugled uvodeći pojam potrage za istinom u tom procesu. Upravo na tim postavkama odvija se i umjetničko istraživanje kolektiva. Tražeći istinu ono memoriji daje sliku, svjesno svih iskrivljenja koje ponavljanja mogu donijeti. Štoviše, upravo na temelju tih iskrivljenja propituje (ne)mogućnosti slike kao dokumenta. Slijedeći tragove koje otvara usmena povijest, kroz ovo istraživanje nastali su ciklusi fotografija i video zapisa koji informaciju stavljaju pred oči gledatelja. Oni ne pokušavaju sakriti poziciju autora, njegovu imaginaciju iz koje slika nastaje, niti vremenski odmak u kojem vizualizacija nastaje u odnosu na čistu memoriju koja na kraju često ostaje skrivena ili izgubljena unutar medija. To s jedne strane odražava samu nemogućnost medija da memoriju prenese u čistu i jasnu informaciju ili da postane dokument, a s druge pak strane prenosi ambivalentnost praksi koje su se odvijale između oprečnih polova vidljivosti i nevidljivosti, prisustva i odsustva a koje je diktirao princip diskrecije, čineći tu istu sliku ipak svojevrsnim dokumentom. U nekim slikama tako trag koji slijedimo izlazi iz fokusa ili kadra, negdje se gubi u zrnatosti analognog zapisa, negdje u pikselima digitalnog, a negdje pak u prijelazu iz medija u mediji kao što je slučaj s fotokopiranim pa skeniranim fotografijama. Upravo taj odmak od jasne slike visoke kvalitete upućuje na kritičko promišljanje objektivnosti prikaza realnosti u slici, bilo sadašnjice bilo prošlosti, te ukazuje na nerazdvojnu vezu između estetike i politike.
Ako se vratimo na početak priče, na potrebu bilježenja drugačije povijesti, onda se ovaj arhivistički pothvat kritički odnosi prema dominantnim arhivima koji su ovu povijest isključili a i kolektivnoj memoriji koja nije našla mjesta za nju. Svojim izopačenim uređenjem koje je istovremeno pokušaj uspostave jednog arhiva kao i propitivanje uloge arhivira općenito, ovaj arhiv obraća se općem simboličkom redu, te ne ispravlja samo propust sistema koji ga je isključio, već producira novu stvarnost koja utječe na vjerovanja, akcije, događaje pa i politike danas.

27. veljače 2017.

POZIV: Snima se lezbijsko - pederska web serija



Kolektiv queerANarchive krenuo je u produkciju prve splitske lezbijsko - pederske web serije. Serija prati živote troje cimera negdje u Splitu. Snimanje prve epizode predviđeno je za kraj ožujka, a prva javna projekcija predviđena je u sklopu programa za Splitski pride u lipnju.

Ovim putem pozivamo sve one koji svojim entuzijazmom i idejama žele doprinjeti realizaciji projekta, bez obzira na iskustvo.. Sastanak svih zainteresiranih održat će se u petak 10. ožujka u LGBT Centru. Više informacija i prijave na mail: queerANarchive@gmail.com.

26. veljače 2017.

Izložba je otvorena



U petak, 24. veljače u 20 sati u prostoru za umjetnost i aktivizam - BAZA uz podršku BLOKa otvorena je izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti u organizaciji kolektiva queerANarchive. Donosimo fotogaleriju s otvaranja. 

Izložba je otvorena do 3. ožujka. Može se razgledati radnim danom od 16 do 20 sati. 











Projekt (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti realiziran je uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture RH, Grada Splita i Grada Zagreba. 

20. veljače 2017.

(ne)vidljivi tragovi jedne povijesti

U petak, 24. veljače u 20 sati u prostoru za umjetnost i aktivizam - BAZA s adresom Božidara Adžije 11 u Zagrebu otvara se izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti u organizaciji kolektiva queerANarchive. Izložba je rezultat umjetničkog istraživanja koje traži sliku memorije starijih gej osoba te propituje mitove koji o njima postoje.




Promišljajući procese dokumentiranja i arhiviranja memorije, vizualno istraživanje naslova (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti, kojem je usmena povijest sakupljena od gej muškaraca samo polazna točka, propituje (ne)mogućnosti stvaranja vizualnih dokumenata kao nosioca memorije, a u tome se oslanja na tehnike arhiva koje Derrida, pozivajući se na Freuda, definira kao repeticiju, reprodukciju i/ili reinterpretaciju. Tražeći istinu ono memoriji daje sliku, svjesno svih iskrivljenja koje ponavljanja mogu donijeti. Štoviše, upravo na temelju tih iskrivljenja propituje (ne)mogućnosti slike kao dokumenta. Slijedeći tragove koje otvara usmena povijest, kroz ovo istraživanje nastali su ciklusi fotografija i video zapisa koji informaciju stavljaju pred oči gledatelja, kao i tekstovi u popratnoj publikaciji. Oni ne pokušavaju sakriti poziciju autora, njegovu imaginaciju iz koje slika ili tekst nastaju, niti vremenski odmak u kojem novi materijal nastaje u odnosu na čistu memoriju koja na kraju često ostaje skrivena ili izgubljena unutar medija. To s jedne strane odražava samu nemogućnost medija da memoriju prenese u čistu i jasnu informaciju ili da postane dokument, a s druge pak strane prenosi ambivalentnost praksi koje su se odvijale između oprečnih polova vidljivosti i nevidljivosti, prisustva i odsustva, koje je diktirao princip diskrecije. Upravo taj odmak od jasne slike visoke kvalitete upućuje na kritičko promišljanje objektivnosti prikaza realnosti u slici, bilo sadašnjice bilo prošlosti, te ukazuje na nerazdvojnu vezu između estetike i politike.


Vizualno istraživanje (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti provodio je kolektiv queerANarchive na području Splita i Zagreba kroz 2016. godinu, a njegovoj realizaciji doprinijeli su Ivana Čuljak, Marko Gutić Mižimakov, Ivan Jamić,Tonči Kranjčević Batalić, Nikola Križanac, Barbara Matejčić, Tanja Minarik i Petra Mrša. Projekt je realiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture RH, Grada Splita i Grada Zagreba.

Izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti otvara se u petak, 24. veljače u BAZI, prostoru za umjetnost i aktivizam na adresi Božidara Adžije 11 (uz podršku BLOK-a). Izložba se može razgledati radnim danom od 16 do 20 sati, te subotom od 11 do 19 sati. Izložba je otvorena do 3. ožujka. Zagrebačkoj izložbi slijedi splitska, koja će se otvoriti 20. ožujka u Galeriji Praktika.

16. prosinca 2016.

Slobodna dalmatinska splitska lezba online

Nakon uspješne promocije fanzina Slobodna dalmatinska splitska lezba na Bitcherinu 2. prosinca u Chillton gdje su razgrabljeni svi primjerci, fanzin sada možete pročitat i u elektronskom obliku ovdje
Fanzin imena Slobodna dalmatinska splitska lezba nastao je na četiri radionice održane u sklopu godišnjeg programa queerRADIONICA. Na radionicama u Domu mladih i LGBT Centru priče su pričale i ilustrirale članice Bitcherina, Flomastera i Rišpeta.
Sadrži iskrena svjedočanstva djevojaka o njihovom suočavanju s vlastitim lezbijstvom, s predrasudama, s autohomofobijom, s homofobijom unutar zajednice. Tu su i priče o sretnim i nesretnim ljubavima, o odnosu bliskih im ljudi prema njima, o predrasudama prema njima i neprihvaćanju okoline.  U fanzinu su i kolaži kojima su ilustrirale svoje priče, a sve to na 24 stranice podijeljene u rubrike Traženja, Ljubav, Svijet oko nas, I lipo i ružno i Mali rječnik pojmova.
Aktivnost se financira u okviru suradničke platforme Platforma Doma mladih koju financijski podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnog drustva kroz Tematski fond „Demokratizacija i razvoj civilnog drustva 2.0“. Program sufinanciraju Zaklada Kultura nova kroz Program podrške Razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj, Ministarstvo kulture i Grad Split. 

5. prosinca 2016.

Poželjna fotografija. Diskrecija zajamčena.


queerANarchive donosi izbor oglasa u kojima su muškarci u osamdesetima tražili druge muškarce radi prijateljstva, veze i intimnih trenutaka, te vas poziva da odaberete oglas i na njega odgovorite svojim fotografijama. Crno-bijele kopije fotografija biti će uvrštene u izložbu koja se bavi memorijom gay kulture.  






U 2016. godini queerANarchive provodio je istraživanje o tome kako je nekada bilo biti gay osoba. Kako se nekada upoznavalo, gdje se družilo i tražilo seksualne i životne partnere otkrile su nam osobe čije sjećanje seže u godine prije devedesetih. Kroz istraživanje upoznali smo više osoba koje su nam ispričale svoja sjećanja i dali na uvid osobne arhive.  

Komunikacija putem pisama, koja su se češće slala na poste restante nego na kućnu adresu, bila je jedan od uobičajenih puteva za upoznati neku novu osobu. Sve je počinjalo objavljivanjem, ili javljanjem na oglas u časopisima. Oglasi muškaraca koji traže druge muškarce nalazili su se u časopisima kao Start, Erotika, Vruči Kaj i sl., u moru oglasa svih najrazličitijih sekusalnih želja. U oglasima se često traži i fotografija pa smo se posebno raspitali kakve su se fotografije slale. U većini slučajeva to su bile pristojne fotografije s ljetovanja ili obiteljskog albuma, premda neki od oglasa traže i slobodnije fotografije. Jedan od sugovornika pojasnio nam je da su se slobodnije fotografije rijetko slale jer za poslati fotografiju prvo ju je trebalo razviti u foto studiju, a kako su se najčešće slale fotokopije fotografija trebalo je otići i do fotokopirnice. Za većinu je to predstavljalo previše eksponiranja. Ipak, od drugog sugovornika saznajemo da se lica nisu skrivala. Razlozi su opet isti, fotokopirati fotografiju bez glave u najmanju ruku izazvalo bi čuđenje. Drugi razlog je bio i povjerenje. Dopisivanje je nekada trajalo mjesecima što je davalo određenu sigurnost u ozbiljnost osobe s druge strane.

S ciljem očuvanja memorije kolektiv queerANarchive producirat će izložbu koja će širu javnost upoznat s neposrednom poviješću gay zajednice. Temu komunikacije putem pisama predstavit ćemo samim oglasima i novoproizvedenim vizualnim materijalom koji obnavlja stare prakse. Koristit ćemo metode koje su se nekada koristile, analgna fotografija i njena nesavršena crno-bijela fotokopija. Pozivamo vas da se priključite projektu na način da odaberete oglas te na njega odgovorite svojim fotografijama. Očekujemo analogne fotografije, ali prihvaćamo i digitalne. Od sakupljenih fotografija napravit ćemo nesavršene crno-bijele fotokopije kako su to nekada muškarci radili te ih za potrebe izložbe skenirati i printat na foto papiru. Svoje fotografije možete poslati na e-mail adresu kolektiva – queerANarchive@gmail.com. Na istu adresu možete se javiti za dogovor oko preuzimanja fotografija koje su već printane, ali možete i zatražiti pomoć oko samo fotografiranja, na području Splita. Imamo jedan stari idiot aparat pa možemo uskočiti i napraviti autentičnu analognu fotografiju. Fotografije je poželjno poslati do 26. prosinca, ili se javiti na e-mail adresu do tog datuma za produženje roka.























Umjetničko istraživanje radnog naziva Starije queer osobe provodi kolektiv queerANarchive uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Splita i Grada Zagreba.